LICE

Strah nije dobar odgovor

ŽIVI ME

izbjeg

Ovih dana svjedočimo velikoj izbjegličkoj krizi. Teško je gledati sve te ispaćene ljude, malu djecu s tim velikim uplašenim očima, tu bijedu i krah. Rijetko tko može biti imun na te slike, pogotovo oni koji su i sami prošli sličan put i morali napustiti dom s vrećicom u ruci. Teško je to kada se život i sve što imaš sruši u jednoj sekundi. Ljudima zavaljenim u svoje fotelje teško je to i zamisliti. Svima se čini kako je tako nešto daleko od nas.

Razmislite, ono što imamo tako je krhko. Ne mora doći rat ili bombe ili bili koji neprijatelji. Dovoljno je samo jedno malo jače podrhtavanje zemlje da ostanemo goli i bosi. A to je nešto, geološki gledano, na ovom zagrebačkom prostoru vrlo izgledno, prije ili posije.

Dok se ova izbjeglička kriza odvija, Hrvatska se kao i uvijek dijeli u dvije fronte. Jedni su oni koji smatraju da treba ljudima pomoći koliko je god moguće, a drugi su oni koji žele poput naših susjeda postavljati ograde, zaustaviti ih vojnom silom i čuvati Hrvatsku od tajnog neprijatelja koji se skriva u njihovim redovima. Teorije zavjere bujaju kao gljive poslije kiše i siju strah.

Bojimo se ljudi, zapravo bojimo se ljudi muslimana. Da igrom slučaja ovo nisu muslimani, vjerojatno bi priča bila drugačija. Ali eto nije.

Ljudi se boje promjena, boje nekog novog poretka, boje svega što je novo i drugačije. Svi se pitaju što će sve ovo što se događa donijeti sa sobom, kako će Europa izgledati za 10, 20 i li 50 godina, kuda to sve vodi??

Htjeli mi priznati ili ne život nosi stalne promjene, progres ništa i nitko ne može zaustaviti, nikakve visoke ograde. Emigracije su dio tog progresa htjeli mi to ili ne. I one se stalno događaju. Pogledajte smo  Zagreb i njegovo stanovništvo 1980. i danas. Koliko je danas tu onih koji su recimo 3-4 generacije rođeni ovdje, a koliko je onih koji su u zadnjih 10-20 godina došli i ostali tu. U kafiću pod svojim prozorom ne čujem kaj, već bona. I što sada? Dali je Zagreb trebao izgraditi velike zidove da se to ne dogodi? Naravno da nije.

Da,  postoje militantni muslimani, ali to ne znači da su svi takvi. Pa zavirite sam malo u povijest i sjetite se najvećeg zla, to nije bio nikakav musliman, njegovo ime je Hitler i rastao je tu u našem susjedstvu. Bolesni umovi nemaju religiozni predznak, bolesni umovi su bolesni umovi, zli ljudi su zli ljudi i to nema veze s religijom. Zašto se onda treba npjati muslimana?

A znate li samo koliko je u istu tu Njemačka prije pedesetak godina došlo ljudi iz Turske? I što se dogodilo? U Njemačkoj i dalje govore njemački, imaju Mekelicu a ne neku Fatimu i dalje su jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta.

Čemu onda ovaj strah i skepticizam. Dok ima prostora i nade za ove ljude vrata su im otvorena, na koncu Merkelica kaže da ih Njemačka treba. Naravno da se tu ne može doseliti cijeli Bliski istok, ali još uvijek se ne događa takva masovna emigracija. A prevencija tome nisu žice. Svi znamo da je globalna politika u nekim drugim rukama i da žice ne mogu baš ništa napraviti.

Ljudi koji dolaze, nisu divljaci. Većina je njih čak vrlo visoko obrazovana, bogata i uništenih života. Naravno da uz žito ima i kukolja, ali to ne znači da trebamo primijeniti silu na te dječje uplakane oči. Tko smo mi da sudimo?? Čega se bojimo, ionako pravi teroristi imaju putovnica koliko hoćete i dođu gdje hoće.

A ako smo veliki kršćani, kakvi se predstavljamo sjetite se samo Isusa, tko je bez grijeha nek baci kamen prvi.

Pa sada odlučite hoćete li se prepustiti strahu ili ostati čovjek i pružiti ruku spasa, pa makar s druge strane bio i najveći neprijatelj.  Planeta Zemlja kada ju gledate iz svemira izgleda tako jedinstveno i čarobno, ne vide se nikakve granice niti države.  Zašto se ne gledamo onda tako, budimo samo ljudi. Ovom svijetu treba ljubav, mržnje već ima previše! 

Danijela Gašparović

kolumna-danijela-gasparovic

Facebook komentari

ŽIVI ME

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.