Lijepi

Ne pitaj kome zvono zvoni

ŽIVI ME

aaa

U lijepoj našoj doista nije dosadno, stalno se zabavljamo nečim. Hvala bogu u zadnje vrijeme nismo se svađali jedni protiv drugih. Razlog tome su bile velike katastrofe u Slavoniji, Bosni i Srbiji.

Svi smo bili kao jedan, pomagali, volontirali, okretali brojeve telefona, organizirali koncerte, dobrotvorne akcije, skupljali, darivali, živjeli u dobroti i pomaganju. Bilo je divno biti u takvoj energiji jedinstva. Sami smo sebi, po tko zna koji puta, dokazali  koliko smo u zajedništvu jaki i koliko toga možemo.

Zašto nama se moraju dogoditi katastrofe da postanemo jedno. Da shvatimo da nacionalizam, politička ili vjerska pripadnost ne igra nikakvu ulogu. Tada svi postaju samo ljudi. A mi smo i bez katastrofa samo ljudi. Neki malo veći, neki malo manji, ali to nema veze s nikakvom grupacijom ili podnebljem iz kojeg dolazimo ili bilo što slično tome.

Ali kada se sve opet stiša, vraćamo se staroj navadi-udri jedni protiv drugih. Ako nema vanjskog neprijatelja onda se mrzimo međusobno. Zagrebčani  mrze Spličane i obratno. Nema veze što pola Dalmacije živi u Zagrebu bitno je samo da na nekog usmjerimo mržnju . Mrzimo se i kvartovski, jedan kvart mrzi drugi kvart, to je tako normalno. A mrzimo se i susjedski, bez obzira što smo vrata do vrata i jedni drugima možemo biti najveća potpora jer smo tu tik do vrata, mi se mrzimo i gdje god stignemo još se i tračamo. A tračamo i ove s 5 i 2 kata, i tetu iz dućana. Tračamo kolege s posla, prijateljice i neprijateljice, slavene i manje slave ličnosti, konobare, političare, one bliske i daleke. Nitko nam ne valja i za svakog imamo po koju ružnu riječ.

I dok tračam i mrzimo, tako se dobro osjećamo i tako snažno. To nam je tako potrebno jer nismo snažni dok ne pljujemo po drugima. Teka kada omalovažimo druge postanemo veliki u svojim očima. To nam treba ne zbog toga što su oni ovakvi ili onakvi, ma mi u stvari nemamo pojma kakvi su oni. I zapravo briga nas za njih, nam je bitno da pljujemo druge zbog našeg jada. Oni su nam tu samo kao pomoć kako bi se mi osjećali vrijedno i posebno, jer se nikako drugačije ne možemo osjećati posebno. Teka ako druge spustimo dovoljno nisko  mi se možemo osjećati dovoljno visoko i ispunjeno. Tada smo netko!

Sva mržnja i sve te negativnosti i tračanja zapravo nemaju veze s drugima, mi to radimo radi sebe. Nama treba takva energija da se nahranimo! Možete li sada barem na tren osjetiti koliko smo jadni dok to radimo! Tu nema tolerancije, razumijevanja i prihvaćanja. Za takve stvari moramo biti „veliki“. Ljudskost je odlika samo velikih ljudi, koji znaju tko su i koliko su veliki, i znaju da su i drugi ljudi veliki, ali na drugačiji način. Takvi ljudi onda poštuju sve, ne mrze i ne prijete. Oni znaju da svatko ima svoju svrhu i da je za život potrebno jedinstvo. Samo tada možemo pomicati brda.

A to smo si dokazali, dokazali smo si toliko puta što možemo napraviti u jedinstvu i koliko smo tada jaki! Ali uzalud nam to svem kada još ne vidimo!

Očito nam nije dovoljno, očito nam za promjenu treba još udaraca, još kriza, katastrofa, boli i patnje!  Pa kada tako hoćemo, eto nam. I zato se ne čudite vlastitom kaosu, sjetite se:

 Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje,
ako More odnese Grudu zemlje,
Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav Rt,
Posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti;
smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu;
i zato nikad ne pitaj kome zvono Zvoni; Tebi zvoni.  (John Donne)

 

Danijela Gašparović

Facebook komentari

ŽIVI ME

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.